Povijest grada Krka

Pregled povijesti grada Krka

Život u gradu Krku kontinuirano se odvija već više od 2.000 godina, od kasnobrončanog doba do današnjih dana. U suton brončanog doba, kada se na povijesnom obzoru pojavljuju obrisi željeznog doba, na današnjem području grada nalazimo ilirsko pleme Liburna o čijem nam prisustvu svjedoče cipusi, nadgrobni spomenici s latinskim natpisima što nas upućuje na romanizaciju Liburna u prvim stoljećima poslije Krista. Upravo su Liburni bili osnivači grada kojega su utvrđivali zidinama. Arheološka istraživanja potvrđuju da se ispod najstarijeg vidljivog sloja zidina nalazi ilirski sloj predstavljen suhozidom od neklesanog kamena. Upućuje nas to na zaključak da su današnje zidine na istom mjestu gdje su bile one iz najranijeg razdoblja, te da je sam grad ondje gdje je bilo i liburnsko naselje. Ne zna se pouzdano kako se liburnski grad zvao jer nam njegovo ime, kao prvi povijesni podatak o njegovu postojanju, donosi grčki geograf Strabon na prijelazu iz I. st. pr. Kr. u našu eru. On ga naziva Kuriktike, odnosno Kiriatika vukući korijen iz ilirskog naziva Kar-ikt što označava kameni otok. Rimski pisac Plinije iz I. st. naziva ga Curictae/Kurikta, a grčki geograf Ptolomej iz II. st. Kurikon. Navedene antičke pisce potvrđuje kamena ploča iz IV. stoljeća na kojoj čitamo da je grad Krk "splendidissima civitas Curictarum", odnosno "presjajni grad Kuriktâ".

Rimsko razdoblje u gradu Krku započelo je u II. st. pr. Kr., a obilježeno je danas vidljivim materijalnim tragovima kao što su dijelovi gradskih zidina, ostaci termi, mozaika, nedavno otkriveni ostaci Venerinog hrama, te brojna kamena plastika sa njihovih nekropola (kao što je rimska nadgrobna stela iz I. st., koju je 1407. godine u zid šesterostrane kule na obali dao ugraditi knez Nikola IV. Frankopan, da bi bio joj u središnjem polju uklesao i stari grb krčkih knezova), ali i ona koja je kasnije ugrađena u novije objekte, poput kapitela po crkvama i luneta po privatnim kućama. Grad je imao status municipija u kojemu su obitavali visoko pozicionirani rimski dužnosnici, magistrati (dužnosnici gradske uprave) i dekurioni (gradski vijećnici), kako nam svjedoči nadgrobna ploča dekuriona Pitiusa Marullusa, danas postavljena na trgu Vela placa (antička Platea Magna ili Veliki trg). Upravo se u rimskom razdoblju razvija urbani gradski kompleks koji se naslanja na liburnijski plan i modificira ga u skladu sa svojim tradicijama. Grad se dijeli na četiri polovice dvjema glavnim ulicama: kardo (cardo) se proteže od sjevernih Gornjih vrata do južnih Malih vrata dijeleći grad na zapadnu i istočnu polovicu dok dekumana (decumana) spaja zapadna gradska vrata (Porta Magna) i Velu placu sa istočnim Pizanskim vratima dijeleći tako grad na sjevernu i južnu polovicu. Ove dvije gradske osi sijeku se na Platea Antiqui (Starom trgu) ili "pjaceti" koji je očito postojao i prije dolaska Rimljana. Današnji rapored ulica ostao je od rimskog doba do danas nepromijenjen. Struktura je to koja se odvija unutar gradskih zidina koje se vremenom učvršćuju i pregrađuju kao što se radilo između 50. i 30. g. pr. Kr. o čemu nam govori kamena ploča koja se danas nalazi u Kaštelu. Još za rimske vladavine u III. i IV. stoljeću u grad Krk dolazi kršćanstvo, gradi se prva crkva, a već u VI. stoljeću (579.) Krk je sjedište biskupije (prvi znani biskup bio je Andrija 680. godine). S vremenom grad uzima sv. Kvirina, ranokršćanskog mučenika, za svoga zaštitnika, a njegov dan slavi 4. lipnja. Na ostacima rimskih termi iz I. stoljeća gradi se katedrala, biskupska crkva kasnije dograđivana i posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. Zasigurno su već tada Rimljani grad nazivali Vecla, tj. Stari grad. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva (476.) grad dolazi pod bizantsku vlast kao dio bizantske pokrajine Dalmacije, te mu se ime mijenja u Vekla (grčki: ?????), a odatle potječe i kasnije mletačko ime grada i otoka, Veglia. Krajem VI. i početkom VII. stoljeća na otok dolaze Slaveni- Hrvati. Romansko stanovništvo nalazi sigurnost unutar gradskih zidina, a novopridošli Hrvati podižu kaštele na otoku, dajući mu vremenom ime Krk (od Kurikum). Istim imenom nazvali su i romansko gradsko središte, dok su ga u svakodnevnom govornom obliku nazivali Veja (od Vecla, kasnije Veglia). Tako je grad Krk je nastavio živjeti kao romanski grad do kasnoga srednjega vijeka. Vrijeme je to čestih i burnih društveno- političkih previranja koja su zahvaćala i grad Krk, ali i prodiranja glagoljice na otok. Vejani ljubomorno održavaju latinitet kako u privatnoj i javnoj korespondenciji tako i u bogoslužju, naspram kroatizacije ostatka otoka. Pa ipak, glagoljica se uvlači i unutar krčkih gradskih zidina na što nas upućuje Krčki natpis iz XI. stoljeća.

Nakon kratkotrajne i prekidima obilježene pripadnosti hrvatskoj državnoj zajednici i njezinim  narodnim vladarima, otok i grad Krk dolaze, po prvi puta, 1000. godine pod mletačku vlast. Premda su hrvatski kraljevi Petar Krešimir IV. i Dmitar Zvonimir tijekom druge polovice XI. stoljeća povratili otok svojoj vlasti, Arpadovići ga početkom XII. stoljeća (1115.) nisu mogli zadržati pred naletom "presjajne" Republike Svetoga Marka i njenoga krilatog lava. Na otoku su Mlečani upravu predali domaćoj velikaškoj obitelji koji su postali Krčki knezovi. Utemeljitelj obitelji bio je knez Dujam (prvi puta se spominje 1118. godine), koji vlada otokom i gradom Krkom kao mletački vazal. Njegovim sinovima, Vidu i Barolu, Venecija daje otok na doživotnu upravu. Tako je započeo uspon ove krčke velikaške obitelji, koja će spretno koristiti neprijateljstvo između Venecije i hrvatsko- ugarskih vladara igrajući ulogu dvostrukih vazala i naplaćujući svoju "vjernost" novim kopnenim posjedima. Krčki su knezovi u gradu Krku obogatili njegovu arhitekturu gradnjom sudnice (1191.) i Kaštela (XIV. st.) na trgu Kamplinu, podizanjem obrambenih kula (1407.), a isticali su se i kao veliki darovatelji krčke stolne crkve koju su preuređivali gradnjom pobočnih kapela (kapela sv. Barbare, kapela sv. Križa) i doniranjem crkvenog inventara (srebrna oltarna pala iz 1477. g.). Također, njihovim angažmanom grade se crkve sv. Margarete i sv. Kvirina koje će se u XII. stoljeću sa stolnom crkvom spojiti u jedinstveni sakralni kompleks.

Krk je bio posljednji hrvatski otok koji je postao mletački posjed 1480. godine. Venecija je prevarila tadašnjeg Krčkog kneza Ivana VII. Franopana (obitelj se tako nazivala od 1430. godine) te ga odvela u venecijansko zarobljeništvo. Od tada je gradom i otokom upravljao mletački providur tj. upravitelj, koji je bio neki od mletačkih plemića, ali je uz njega dio upravnih ovlasti imalo i  Veliko te Malo vijeće uz određenu autonomiju prema providuru. Početkom XVI. stoljeća zbog velikih osmanskih osvajanja na otok su, a i u grad Krk došle mnoge izbjeglice s kopna.

Nakon propasti Mletačke Republike 1797. godine, grad i otok bili su jedno kraće vrijeme (1806.- 1813.) dio Napoleonovih Ilirskih provincija. Francuzi su u gradu ukinuli samostan klarisa, a otvorili su gimnaziju i osnovnu školu za djevojčice, koju su vodile sestre benediktinke. Nakon propasti Ilirskih provincija vlast na otoku je preuzela Habsburška Monarhija, da bi ga 1822. godine upravno pripojila Istri kao svojoj pokrajini. Neposredno nakon sloma Austro- Ugarske Monarhije grad se našao pod talijanskom okupacijom (1918.- 1921.), obilježenom arditskim kulturocidom uništavanjem biskupske tiskare "Kurykta" i deportacijom biskupa Antuna Mahnića. Relativno miran život grad nastavlja u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od listopada 1929. g. Kraljevina Jugoslavija). Međuratno razdoblje donosi skromne turističke pomake u odnosu na prijeratno vrijeme, ali s naznakama daljnjeg razvoja kojega je omeo Drugi svjetski rat i nova talijanska okupacija (1941.- 1943.), a nakon nje i njemačka (1943.- 1945.). Nakon rata otok Krk postaje dio FNR Jugoslavije (od 1963. g. SFRJ), u kojoj se grad Krk intenzivnije okreće turističkom razvoju. On je pospješen gradnjom riječke zračne luke kod Omišlja (1970.) i cestovnim povezivanjem otoka s kopnom (1980.). Tada je izgrađena i prva otočna magistralna prometnica kojom je Krk povezan s Jadranskom magistralom i unutrašnjošću zemlje. Grad Krk danas je gospodarsko i vjersko središte otoka Krka.

Krčki knezovi Frankopani

Na povijesnoj su se pozornici krčki knezovi pojavili u XII. stoljeću kada je otok Krk bio pod mletačkom vlašću. Njihov praotac ili rodonačelnik bio je Dujam I. (oko 1118.- 1163.) o čijemu podrijetlu, zbog pomanjkanja relevantnih izvora, u historiografiji postoje različita viđenja. Ipak je najvjerojatnija i najprihvaćenija teza da je obitelj knezova krčkih potekla iz kaštela Gradec u neposrednoj blizini Vrbnika, za kojega se smatra da je prvi posjed krčkih knezova, odnosno ishodišna točka s koje kreće njihov razvojni povijesni proces tijekom kojega će izrasti, uz knezove Šubiće Zrinske, u vojno- politički najznačajniju hrvatsku velikašku obitelj. Najvjerojatnije se Dujam istaknuo i bio od velike koristi duždu Dominiku Michieliu kada su Mlečani zauzeli otok Krk 1115. godine. Prilikom stjecanja vlasti na otoku on s duždem sklapa ugovor kojega su obnavljali njegovi nasljednici. Ugovor o preuzimanju krčkog kneštva sastojao se od prava i obveza kneza prema duždu i Krčana prema knezu. Poznavajući sustav vlasti i vazalstva, nije vjerojatno da su građani Krka sami izabrali Dujma za svog kneza, već obratno- da je Dujam bio delegiran od same mletačke vlasti i dužda kao upravnik i knez grada i otoka u ime Republike Svetoga Marka. Kneza Dujma I. naslijedili su 1163. godine sinovi Vid I. i Bartol I. kojima je Venecija dala otok Krk na doživotnu upravu. Vladali su otokom oko trideset godina. Najzorniji pokazatelj njihove vlasti kao i želje za uređenom kneževinom podizanje je gradske sudnice na trgu Kamplin koju su braća izgradila zajedno s krčkom općinom 1191. godine, a o čemu svjedoči natpis na luneti iznad ulaznih vrata. U njihovo doba dograđivala se katedrala i gradila crkva svetog Kvirina što aludira na biskupsku kapelu, ali i na palatinsku kapelu lokalnih kneževa iz koje će buduće generacije moći pratiti bogoslužje u katedrali. Zasigurno je ime krčkih knezova s gradom Krkom najuže povezano s kompleksom utvrđenja grada u kojemu dominira Kaštel na trgu Kamplinu kojega lociramo u prvu polovicu XIV. stoljeća. Samostalan razvoj krčke velikaške obitelji očituje se u proširenju njihove vlasti i na susjedno kopno. Naime, u vremenu vladavine dinastije Arpadovića u Ugarsko- hrvatskoj kraljevini, krčki su knezovi dobili od kralja Bele I. županiju Modruš, a od njegovog sina, kralja Andrije I. Vinodol. U vremenima križarskih ratova, u kojima su sudjelovali i Arpadovići, kralj Andrija II. daje u znak zahvalnosti, zbog pružene mu ratne pomoći, krčkim knezovima 1221. godine otoke Brač, Hvar, Korčulu i Lastovo, ali izgledno je kako navedene otoke nikada nisu i de facto zaposjeli. No, upravo su križarski ratovi povijesno razdoblje i povijesna prilika kada za njihovo vrijeme ili nakon njihova završetka ugledne velikaške obitelji počinju dobivati vlastite grbove, kao oznake svojeg plemenitog roda, utjecaja i snage. Vjerojatno je tako bilo i sa krčkim knezovima, čiji se grb sastojao od štita razdijeljenog na dva polja, gornjeg crvenog polja sa zlatnom šesterokrakom zvijezdom i donjeg zlatnog (bijelog) polja. Zbog uskih veza sa Arpadovićima, Venecija je 1248. godine privremeno oduzela otok Krk knezovima, no ubrzo im ga je, 1260. godine, vratila. Od tada će otokom zajednički vladati dvije loze krčkih knezova: Škinelina loza (ugasila se 1386. nakon smrti kneza Nikole II., posljednjeg njenog izdanka koji je sa otoka otišao 30 godina prije) i Vidova loza, koja će upravljati otokom do 1480. godine. Kroz razdoblje XIII. i XIV. stoljeća vlast krčkih knezova se širi na Senj (1271.), župu Gacku sa gradom Otočcem (1300.), te župu Drežnik sa gradom Slunjom (1323.). Vrijeme je to kada Ugarsko- hrvatskom državom već vladaju Anžuvinci koji će otok Krk nakon Zadarskog mira 1358. godine (kralj Ludovik I. Anžuvinac) priključiti svojoj državi, te će krčki knezovi postati najuglednija velikaška obitelj u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Tada oni doživljavaju svoj razvojni vrhunac usmjeren prema hrvatsko- ugarskim vladarima, pa će više boraviti na kopnu negoli na otoku, kojim će u njihovo ime vladati potknežini u kaštelima, a oni sami će prema potrebama dolaziti ili se indirektno obraćati na otok preko svojih predstavnika, kao kada su 15. lipnja 1388. godine braća knezovi Stjepan (Štefan) I. i Ivan (Anž) V., u doba kralja Žigmunda Luksemburškoga, dali sastaviti i napisati na hrvatskom jeziku i glagoljici Vrbnički (Vrbanski) statut, zbornik običajnog prava koji je vrijedio za cijeli otok. Knez Ivan (Anž) V. postao je 1392. godine hrvatski ban kao prvi pripadnik svoga roda na tom položaju. Naslijedio ga je sin Nikola (Mikula) IV., knez krčki i ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji se s tri broda u jesen 1430. godine otisnuo prema Anconi, odakle je stigao u Rim, gdje mu je papa Martin V. potvrdio naziv Frankopan i novi grb: dva lava koja lome kruh. Od tada se krčki knezovi nazivaju Frankopani ili Frankapani (u jednom dokumentu knez Nikola IV. se prvi puta naziva novim prezimenom, "knez Mikuila de Frankopan"), preuzimajući prezime rimskih Frangipana/Frangepana. Bilo je to posve u skladu s onodobnim europskim humanističkim shvaćanjima i oduševljenjem za antičku književnost, umjetnost i poimanjem vrlina i junaštva, pri čemu su europski knezovi htjeli svoje loze spojiti na što slavnije korjene iz prošlosti, osobito one slavnijih antičkih obitelji i loza. Svjedoči nam o tome i rimski nadgrobni spomenik (stela) kojega je 1407. godine, prilikom dovršavanja popravaka i dogradnje gradskih zidina, na svojoj šesterostranoj kuli dao ugraditi knez Nikola IV. Tom prilikom je knez u ugrađenu stelu dao, za vječnu uspomenu, uklesati i grb svoje obitelji, te latinski natpis koji nas informira o vremenu ugradnje i o autoru postavljanja natpisa- Godine Gospodnje 1407., u rujnu dana petnaestog, u vrijeme gospodina kneza Nikole. Danas ne znamo koje su kršćanske svece u likovima pokojnih Rimljana vidjeli Krčani i knez Nikola. Knez Nikola IV. imao je devet sinova, ali je na otoku Krku nakon nagodbe između braće jedinim gospodarom postao knez Ivan VII. (mlađi). On je nastavio skrbničku politiku svojih predaka prema crkvi, pa je oko 1450. godine u krčkoj katedrali dao sagraditi kapelu sv. Barbare sa rebrastim svodom na kojem se nalaze grbovi njegove obitelji, a ujedinjuje ih frankopanski grb. Također, knez je naručio srebrnu oltarnu palu koja je 1477. godine izrađena u radionici majstora Kolera u Milanu. Knez Ivan VII. će biti posljednji Frankopan na otoku jer će ga trajno izgubiti 1480. godine u korist Mletačke Republike, koja će otokom i gradom Krkom vladati sve do vlastite propasti 1797. godine.

Od prvoga krčkog kneza Dujma I. s početka XII. stoljeća, pa sve do posljednjega Frankopana, Frana Krste (pogubljen 30. travnja 1671. g. u Bečkom Novom Mjestu zajedno s hrvatskim banom Petrom Zrinskim nakon neuspjele urote protiv cara Leopolda I. Habsburškoga), kroz nešto više od pola milenija pripadnici ove znamenite hrvatske velikaške obitelji bili su između već navedenoga i habsburški generali, mađarski nadbiskupi, danski kraljevski namjesnici u Švedskoj, zapovjednici austrijske Istre, zapovjednici Vojne krajine, književnici, diplomati, ratnici, graditelji, upravitelji, načelnici i gospodari posjeda, kaštela i gradova u Hrvatskoj, Bosni, Mađarskoj, Italiji, Austriji, Sloveniji, Šleskoj, Moravskoj i na drugim područjima. Istaknuti u vojnim pohodima protiv Osmanlija, vješti diplomati koji su znali braniti svoja prava i proširivati svoje posjede bilo darovanjem ili ženidbenim vezama, krčki knezovi Frankopani su se izdigli kao najznačajniji hrvatski velikaši čime su u velikom opsegu obilježili hrvatsku srednjovjekovnu i novovjekovnu povijest.

Počeci i razvoj turizma u gradu Krku

Turizam je danas najvažnija gospodarska grana u gradu Krku. Njegove početke valja tražiti u srednjovjekovnom razdoblju, premda ne u onom obliku kakvo podrazumijeva današnje poimanje turističke djelatnosti. Naime, već latinski Krčki statut s kraja XIII. stoljeća u svojim odredbama predviđa i regulira držanje točionica vina i konoba, dok je držanje gostionica Krčanima bilo zabranjeno. Gostionice su smjeli držati stranci koji nisu imali nekretnina na otoku, a hranu su trebali prodavati svakome, jer su se putnici i stranci trebali nahraniti "za svoj novac". Radi se, dakle, o oblicima ugostiteljstva namijenjenog putnicima namjernicima, ali i svima onima koji dolaze u grad. Turizam i ugostiteljstvo su od samoga početka bili usko povezani kao što su i danas. U XVIII. stoljeću nailazimo na vjerojatno najpoznatiji gradski ugostiteljski objekt, gradsku kavanu "Caffetteriu" koja se spominje 1763. godine, a 1802. godine javlja se pod nazivom "Bottega di caffe". Opisao ju je poznati engleski putopisac i arhitekt Sir Thomas Graham Jackson 1866. godine prilikom posjete i obilaska grada, napominjući da se nalazi u prizemnom dijelu Vijećnice na trgu (Vela placa), dakle istom mjestu na kojemu se nalazi i danas. Među prvotnim pokušajima turističkih gradskih aktivnosti ubrajamo i otvaranje biblioteke Nikole Udine Algarottija 1842. godine, prilikom čega je osnovan poseban odbor koji se brinuo o njezinom smještaju, a planirano je da se uz nju organizira herbarij i lapidarij koji će biti opremljeni svime što može privući pažnju stranaca. Prva vrsta turizma koja se javlja u gradu Krku bio je izletnički turizam koji nam se prezentirao 1884. godine kada je iz Senja u grad Krk parobrodom stiglo 300 izletnika s glazbom, a ugostili su ih gradski ugostitelji dobrom hranom i organiziranim plesovima. Dolazak gostiju u grad iznjedrio je potrebu za održavanjem i prezentiranjem kulturno- povijesnih spomenika, a i kulturni uvjeti općenito su nalagali da se pristupi organiziranom uljepšavanju mjesta. Tako je 1849. godine formiran odbor sastavljen od predstavnika općine, građana, mjesne župe i biskupije čija je svrha bila uređenje povijesnih spomenika i crkava. Neposredno nakon toga pristupa se organiziranim akcijama za poljepšavanje grada. Za osnivanje "Društva za poljepšavanje" nije jasno utvrđena godina njegova utemeljenja, ali se može pretpostaviti da je ono izraslo iz društva za sastajanje i zabavljanje "Casino", a iz kojega je izrasla "Societa d'abbellimento", odnosno "Društvo za poljepšavanje". Zasigurno se radi o 60- tim godinama XIX. stoljeća jer se tada gradski park naziva parkom "Društva za poljepšavanje", a nazvan je tako jer je prema pravilima Društva, svaki novi bračni par morao posaditi jedno stablo u predjelu Marina uz obalu. Društvo je od 1903. do 1906. godine izdavalo vlastite razglednice s gradskim motivima. Počeci su to propagandnih aktivnosti usmjerenih prema privlačenju gostiju.

Turizam se u današnjem smislu u gradu Krku pojavljuje početkom XX. stoljeća izgradnjom prvih hotela i uređenjem prvih kupališta s kabinama. Ključni preduvjet za dolazak turista bila je prometna infrastruktura u vidu parobrodarskih linija koje su povezivale otok s kopnom, Rijekom i susjednim otocima, a taj zadatak preuzelo je domaće parobrodarsko društvo osnovano u Puntu 1906. godine. Već i prije toga, uspostavljena je 1857. godine ljetna linija Rijeka- Omišalj- Krk. Ništa manje važna bila je željeznica koje je 1873. godine povezala Rijeku sa Zagrebom, Ljubljanom, Bečom i Budimpeštom. Prvi gradski hoteli izgrađeni su 1909. godine zahvaljujući poduzetnosti Čeha Jaromira Machačeka, profesora Trgovačke akademije, koji je na predjelu Dražica sagradio tri turistička objekta. U istoimenoj uvali bilo je i kupalište za goste hotela, a kasnije i mještane. Spomenuto kupalište Dražica, osnovano je 1910. godine, a tada su podignute kabine za presvlačenje, što nam dokazuju razglednice iz tog razdoblja. U međuratnom razdoblju u gradu Krku rade samo četiri hotela što ukazuje da se hotelijerstvo nije značajnije razvilo. Nakon Drugoga svjetskog rata pristupilo se obnavljanju rada turističkih aktivnosti, te se 1953. godine osniva gradsko "Turističko društvo". Grade se novi hoteli, a adaptiraju se ili moderniziraju već postojeći objekti, napose od 1966. godine. Godine 1960. osnovan je u neposrednoj gradskoj blizini prvi autokamp na otoku, autokamp "Ježevac", a iste se godine osniva "Hotelsko poduzeće Krk" čime su po prvi put objedinjeni svi ugostiteljski kapaciteti grada u jedinstveno poduzeće. Za daljnju mogućnost razvoja krčkog turizma važno je bilo otvaranje Aerodroma "Rijeka" kod Omišlja 1970. godine, kao i puštanje u promet "Titovog mosta" (danas Krčki most) kopno- Krk, 1980. godine. Danas je grad Krk izrastao, uz Bašku, u vodeće otočno turističko mjesto, koje uz hotele i druge turističko- ugostiteljske objekte (restorane, hostele, konobe, galerije) pruža turistima uvid i u njegovu bogatu kulturnu prošlost. Organiziranjem raznih manifestacija (Krčko kulturno ljeto, Lovrečeva) i brigom o uređenju svojih parkova, trgova i ulica grad se na najbolji mogući način potvrđuje višekratnim priznanjima za turističku kvalitetu, svrstavajući se time u sam vrh otočnih turističkih mjesta u Republici Hrvatskoj.