Pregled povijesti grada Krka

Život u gradu Krku kontinuirano se odvija već više od 2.000 godina, od kasnobrončanog doba do današnjih dana. U suton brončanog doba, kada se na povijesnom obzoru pojavljuju obrisi željeznog doba, na današnjem području grada nalazimo ilirsko pleme Liburna o čijem nam prisustvu svjedoče cipusi, nadgrobni spomenici s latinskim natpisima što nas upućuje na romanizaciju Liburna u prvim stoljećima poslije Krista. Upravo su Liburni bili osnivači grada kojega su utvrđivali zidinama. Arheološka istraživanja potvrđuju da se ispod najstarijeg vidljivog sloja zidina nalazi ilirski sloj predstavljen suhozidom od neklesanog kamena. Upućuje nas to na zaključak da su današnje zidine na istom mjestu gdje su bile one iz najranijeg razdoblja, te da je sam grad ondje gdje je bilo i liburnsko naselje. Ne zna se pouzdano kako se liburnski grad zvao jer nam njegovo ime, kao prvi povijesni podatak o njegovu postojanju, donosi grčki geograf Strabon na prijelazu iz I. st. pr. Kr. u našu eru. On ga naziva Kuriktike, odnosno Kiriatika vukući korijen iz ilirskog naziva Kar-ikt što označava kameni otok. Rimski pisac Plinije iz I. st. naziva ga Curictae/Kurikta, a grčki geograf Ptolomej iz II. st. Kurikon. Navedene antičke pisce potvrđuje kamena ploča iz IV. stoljeća na kojoj čitamo da je grad Krk "splendidissima civitas Curictarum", odnosno "presjajni grad Kuriktâ".

Rimsko razdoblje u gradu Krku započelo je u II. st. pr. Kr., a obilježeno je danas vidljivim materijalnim tragovima kao što su dijelovi gradskih zidina, ostaci termi, mozaika, nedavno otkriveni ostaci Venerinog hrama, te brojna kamena plastika sa njihovih nekropola (kao što je rimska nadgrobna stela iz I. st., koju je 1407. godine u zid šesterostrane kule na obali dao ugraditi knez Nikola IV. Frankopan, da bi bio joj u središnjem polju uklesao i stari grb krčkih knezova), ali i ona koja je kasnije ugrađena u novije objekte, poput kapitela po crkvama i luneta po privatnim kućama. Grad je imao status municipija u kojemu su obitavali visoko pozicionirani rimski dužnosnici, magistrati (dužnosnici gradske uprave) i dekurioni (gradski vijećnici), kako nam svjedoči nadgrobna ploča dekuriona Pitiusa Marullusa, danas postavljena na trgu Vela placa (antička Platea Magna ili Veliki trg). Upravo se u rimskom razdoblju razvija urbani gradski kompleks koji se naslanja na liburnijski plan i modificira ga u skladu sa svojim tradicijama. Grad se dijeli na četiri polovice dvjema glavnim ulicama: kardo (cardo) se proteže od sjevernih Gornjih vrata do južnih Malih vrata dijeleći grad na zapadnu i istočnu polovicu dok dekumana (decumana) spaja zapadna gradska vrata (Porta Magna) i Velu placu sa istočnim Pizanskim vratima dijeleći tako grad na sjevernu i južnu polovicu. Ove dvije gradske osi sijeku se na Platea Antiqui (Starom trgu) ili "pjaceti" koji je očito postojao i prije dolaska Rimljana. Današnji rapored ulica ostao je od rimskog doba do danas nepromijenjen. Struktura je to koja se odvija unutar gradskih zidina koje se vremenom učvršćuju i pregrađuju kao što se radilo između 50. i 30. g. pr. Kr. o čemu nam govori kamena ploča koja se danas nalazi u Kaštelu. Još za rimske vladavine u III. i IV. stoljeću u grad Krk dolazi kršćanstvo, gradi se prva crkva, a već u VI. stoljeću (579.) Krk je sjedište biskupije (prvi znani biskup bio je Andrija 680. godine). S vremenom grad uzima sv. Kvirina, ranokršćanskog mučenika, za svoga zaštitnika, a njegov dan slavi 4. lipnja. Na ostacima rimskih termi iz I. stoljeća gradi se katedrala, biskupska crkva kasnije dograđivana i posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. Zasigurno su već tada Rimljani grad nazivali Vecla, tj. Stari grad. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva (476.) grad dolazi pod bizantsku vlast kao dio bizantske pokrajine Dalmacije, te mu se ime mijenja u Vekla (grčki: ?????), a odatle potječe i kasnije mletačko ime grada i otoka, Veglia. Krajem VI. i početkom VII. stoljeća na otok dolaze Slaveni- Hrvati. Romansko stanovništvo nalazi sigurnost unutar gradskih zidina, a novopridošli Hrvati podižu kaštele na otoku, dajući mu vremenom ime Krk (od Kurikum). Istim imenom nazvali su i romansko gradsko središte, dok su ga u svakodnevnom govornom obliku nazivali Veja (od Vecla, kasnije Veglia). Tako je grad Krk je nastavio živjeti kao romanski grad do kasnoga srednjega vijeka. Vrijeme je to čestih i burnih društveno- političkih previranja koja su zahvaćala i grad Krk, ali i prodiranja glagoljice na otok. Vejani ljubomorno održavaju latinitet kako u privatnoj i javnoj korespondenciji tako i u bogoslužju, naspram kroatizacije ostatka otoka. Pa ipak, glagoljica se uvlači i unutar krčkih gradskih zidina na što nas upućuje Krčki natpis iz XI. stoljeća.

Nakon kratkotrajne i prekidima obilježene pripadnosti hrvatskoj državnoj zajednici i njezinim  narodnim vladarima, otok i grad Krk dolaze, po prvi puta, 1000. godine pod mletačku vlast. Premda su hrvatski kraljevi Petar Krešimir IV. i Dmitar Zvonimir tijekom druge polovice XI. stoljeća povratili otok svojoj vlasti, Arpadovići ga početkom XII. stoljeća (1115.) nisu mogli zadržati pred naletom "presjajne" Republike Svetoga Marka i njenoga krilatog lava. Na otoku su Mlečani upravu predali domaćoj velikaškoj obitelji koji su postali Krčki knezovi. Utemeljitelj obitelji bio je knez Dujam (prvi puta se spominje 1118. godine), koji vlada otokom i gradom Krkom kao mletački vazal. Njegovim sinovima, Vidu i Barolu, Venecija daje otok na doživotnu upravu. Tako je započeo uspon ove krčke velikaške obitelji, koja će spretno koristiti neprijateljstvo između Venecije i hrvatsko- ugarskih vladara igrajući ulogu dvostrukih vazala i naplaćujući svoju "vjernost" novim kopnenim posjedima. Krčki su knezovi u gradu Krku obogatili njegovu arhitekturu gradnjom sudnice (1191.) i Kaštela (XIV. st.) na trgu Kamplinu, podizanjem obrambenih kula (1407.), a isticali su se i kao veliki darovatelji krčke stolne crkve koju su preuređivali gradnjom pobočnih kapela (kapela sv. Barbare, kapela sv. Križa) i doniranjem crkvenog inventara (srebrna oltarna pala iz 1477. g.). Također, njihovim angažmanom grade se crkve sv. Margarete i sv. Kvirina koje će se u XII. stoljeću sa stolnom crkvom spojiti u jedinstveni sakralni kompleks.

Krk je bio posljednji hrvatski otok koji je postao mletački posjed 1480. godine. Venecija je prevarila tadašnjeg Krčkog kneza Ivana VII. Franopana (obitelj se tako nazivala od 1430. godine) te ga odvela u venecijansko zarobljeništvo. Od tada je gradom i otokom upravljao mletački providur tj. upravitelj, koji je bio neki od mletačkih plemića, ali je uz njega dio upravnih ovlasti imalo i  Veliko te Malo vijeće uz određenu autonomiju prema providuru. Početkom XVI. stoljeća zbog velikih osmanskih osvajanja na otok su, a i u grad Krk došle mnoge izbjeglice s kopna.

Nakon propasti Mletačke Republike 1797. godine, grad i otok bili su jedno kraće vrijeme (1806.- 1813.) dio Napoleonovih Ilirskih provincija. Francuzi su u gradu ukinuli samostan klarisa, a otvorili su gimnaziju i osnovnu školu za djevojčice, koju su vodile sestre benediktinke. Nakon propasti Ilirskih provincija vlast na otoku je preuzela Habsburška Monarhija, da bi ga 1822. godine upravno pripojila Istri kao svojoj pokrajini. Neposredno nakon sloma Austro- Ugarske Monarhije grad se našao pod talijanskom okupacijom (1918.- 1921.), obilježenom arditskim kulturocidom uništavanjem biskupske tiskare "Kurykta" i deportacijom biskupa Antuna Mahnića. Relativno miran život grad nastavlja u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od listopada 1929. g. Kraljevina Jugoslavija). Međuratno razdoblje donosi skromne turističke pomake u odnosu na prijeratno vrijeme, ali s naznakama daljnjeg razvoja kojega je omeo Drugi svjetski rat i nova talijanska okupacija (1941.- 1943.), a nakon nje i njemačka (1943.- 1945.). Nakon rata otok Krk postaje dio FNR Jugoslavije (od 1963. g. SFRJ), u kojoj se grad Krk intenzivnije okreće turističkom razvoju. On je pospješen gradnjom riječke zračne luke kod Omišlja (1970.) i cestovnim povezivanjem otoka s kopnom (1980.). Tada je izgrađena i prva otočna magistralna prometnica kojom je Krk povezan s Jadranskom magistralom i unutrašnjošću zemlje. Grad Krk danas je gospodarsko i vjersko središte otoka Krka.